Važnost položaja koji je u središtu morskih putova imao, očituje se na Hvaru u slojevitosti povijesnih tragova, mnogo bogatijih nego na ijednom drugom jadranskom otoku. Nalazi, osobito oni iz Grapčeve spilje i Markove spilje, omogućili su definiranje Hvarske kulture (oko 3500.-2500. g. pr. Kr.), koja predstavlja istinski povijesni reper za poznavanje više stupnjeva razvoja mlađeg neolitika na Jadranu. Nađena oslikana i inkrustirana keramika, s različitim spiraloidnim motivima, spada među najdekorativnije izrađevine tog predilirskog doba, pokazujući vjerojatno izvorno egejsko podrijetlo, ali i razvoj na domaćem tlu.
Četvrte godine 98. olimpijade, Parani, jonski Grci, pozivom sicilskog tiranina Dionizija Starijega osnivaju grad Pharos (385,/4. pr. Kr.) u najdubljoj uvali sjeverne strane otoka. Prema zamisli Dionizija Starijega (osnivača Isse, prve grčke kolonije u Jadranu) trebalo je osigurati prikladnu bazu za širu vojnu i trgovačku ekspanziju, potpuno zavisnu od matice - Sirakuze. To pokazuje i prva povijesno utvrđena bitka na Jadranu - pripovijeda Diodor Sikulski - u kojoj je, prilikom osnutka kolonije u Farosu, grčka flota pod zapovjedništvom issejskog eparha pritekla u pomoć Faranima koje su napali starosjedioci Iliri - Liburni, s neke od obližnjih gradina uz pomoć Ilira s kopna. Izgubivši bitku, Liburni su izgubili i prevlast na srednjem Jadranu.
Pharos bijaše izrazito agrana kolonija. Katastarska razdioba plodnog starigradskog polja izuzetan je spomenik. Osnovna je čestica hvarske zemljišne podjele izduženi pravokutnik površine od 80 ha, a može se jasno izraziti grčkim mjernim jedinicama, čime se razlikuje od katastra kasnijih rimskih kolonija na kopnu (Salona, Iader, Pola).
No, nakon propasti sirakuškog imperija sredinom IV. st. pr. Kr., Pharos ostaje bez zaštite prema ilirskim prisezanjima; dapače od 229.-219. g. pr. Kr. postaje prijestolnica najveće povijesne ličnosti otoka - Demetrija Hvaranina. Nakon što su Rimljani porazili ilirsku kraljicu Teutu, on vlada gotovo neovisno cijelom oblašću od rijeke Krke do Drača. Sklopio je, čak s Histrima 221.-220. g. pr. Kr. savez protiv rimljana. Rimljani 219.g. pr. Kr. Ruše zidine Pharosa, a Demetrije je prebjegao makedonskom kralju Filipu V. Tako je čitav Ilirik pod vlašću Rima.
Sredinom II. st. oporavljeni Faros šalje poslanstvo na Paros i u Delphe, povodom neke epidemije (malarija?) - vidi se po nepotpuno sačuvanom grčkom natpisu koji govori i o trajnim tenzijama domorodačkog ilirskog stanovništva i grčkih kolonista, ali i o podvojenosti otoka. Natpis spominje gradsku skupštinu (boule); tajnika (grammateos); državnu blagajnu, članove vrhovnog vijeća (pritani); vrhovno vijeće (pritanej), arhonte, pa se iz spomena svih tih funkcija pretpostavlja da je farsko državno uređenje bilo slično atenskom, usprkos rimskom pokroviteljstvu. Jedan ulomak natpisa navodi i da su Rimljani polisu Farana vratili »zakone otaca«, te im na 40 godina dali i neki teritorij na korištenje - vjerojatno istočnu polovicu polja između Staroga Grada i Jelse, ispod ilirske gradine s kulom Tor - plodni prostor koji je prilikom osnutka kolonije, ostao u rukama starosjedilaca koji su - kako donosi Diodorov opis o naseljavanju Parana - »ostali obitavati na nekom izvanredno utvrđenom mjestu neometani«. Tu ilirsku naseobinu arheolozi vide na dominantnom Purkin Kuku (kota 274) - impozantnoj gradini sa snažnim »kiklopskim« zidovima - zapadno od sela Dol. ređuje da se područje hvarske biskupije ponovno podredi splitskom nadbiskupu. Mlečani otok iznova zauzimaju 1278. obnovivši grad na položaju današnjeg Hvara koji je postao sjedište hvarskog biskupa i nove katedrale. Godine 1292. odlučeno je da se oko grada i samostana, u kojemu su stanovali biskup i načelnik, podignu zidine, pothvat dovršen tek oko 1450., premda ni tada nije bilo moguće bedemima zaokružiti čitav grad prostrt na dva brda, odvojena ravnicom Pjace formirane na mjestu močvarnog jezičca uvale koja se uvlačila gotovo do katedrale.
Venecija je, uvodeći komunalni sustav, paralizirala patrijarhalnu rodovsku strukturu na otoku (Kačiće, Šubiće i druge), pa ne čudi da je već 1310. na Hvaru izbila buna plemića Jurja i Galeše Slavogosta. Komunalni Statut sistematiziran je 1331. g. Od 1358. otok je ponovno u okrilju hrvatsko-ugarskog kraljevstva, te pod upravom bosanskih kraljeva, čak i Dubrovnika - do 1420., kad ga uzimaju Mlečani, s ostatkom Dalmacije, sve do propasti svoje republike 1797. g.
Krvavi pučki prevrat 1510. na Hvaru, pod vodstvom Matije Ivanića, izazvan težnjama pučana da se izjednače u pravima s osiljenim plemićima, trajao je više od pet godina, a svršio intervencijom mletačke vojske, pljačkom Vrboske i tjelesnim kaznama pobunjenika što je prikazano i na fresci na obližnjem Kneževu dvoru. No, osnovni ton svakodnevnog života hvarskog XV., XVI., XVII. i XVIII. stoljeća činili su glasovi s »turskog kontinenta«: (Makarsko primorje pod barjakom s turskim polumjesecom od istočnog dijela otoka udaljeno je svega nekoliko milja. »Morski zid« Serenissime održavao se, unatoč užasavajućoj gospodarskoj i demografskoj krizi u Dalmaciji, donekle zahvaljujući i činjenici da je Hvar postao glavna mletačka luka na istočnoj obali Jadrana. Venecija u svojoj brizi nije išla mnogo dalje od utvrđivanja samog grada (posve poharanog, kao i Vrboska i Stari Grad, u gusarskom prepadu alžirske flote Uluz Alija 1571.), a sve ostalo je prepušteno inicijativi plemstva i lokalnog stanovništva koje u XVI. st. utvrđuje crkve u Vrboskoj i Jelsi, samostan u Starom Gradu poviše Hektorovićeva Tvrdalja, tvrđavicu u Sućurju 1613., dvije kule u Zastražišću 1624.
Procvat otok zahvaljuje intenzivnom vinogradarstvu. U XVI. st. proizvodi 80.000 »kvarata« vina, dostatno i za izvoz. Važan prihod donosi i ribolov. Godine 1512. Poljičani samo u Vrboskoj otimaju 4000-5000 barila slanih srdela i isto toliko barila slanih skuša. Pribojević ističe postojanje 180 brodova za ljetni ribolov; mnoge teretne brodove od kojih su neki plovili do Engleske. Brodogradnja nije zaostajala po važnosti. Već 1416. kralj žigmund traži od Hvarana da mu pošalju vrijedne graditelje i vješte majstore za galije, galeote i brigantine. U Xv. st. bilo je i do 300 kalafata, no u drugoj polovici XVI. st. njihov broj je pao na 40, najviše radi uništavanja borovih šuma u požarima koje su podmetali pastiri... Radijus nautičke dominacije hvarske luke u slučaju nevremena bio je izvanredno širok. Samo tijekom 1853. i 1854. g. kroz luku je prošlo 10.000 mornara pod 17 različitih zastava. Tada u gradu djeluju 4 konzulata (grčki, parmski, papinski i napuljski).
Godine 1797. Hvar se našao pod Austrijom do dolaska Francuza 1806. Sljedeće godine grad je doživio velika oštećenja u višednevnom ruskom bombardiranju s otočića Galešnika pred samom lukom. Austrijanci po- novno zauzeše Hvar 1813. godine za vrijeme čije uprave, osobito tijekom druge polovice XIX. st. i početka xx. st. otok doživljava novi procvat. Godine 1858. u kuli samostana Venerande u Hvaru otvara se meteorološka postaja, najstarija u Hrvatskoj. Upoznavanje iznimnih klimatskih pogodnosti pomoglo je promicanju hvarskog turizma, pa je 1868. g. utemeljeno Higijeničko društvo Hvar, prvo turističko društvo u Europi. U to doba, ili još prije uređene su sve otočne luke: postavljeni su novi svjetionici, meliorirani su malarični morski usjeci urezani unutar obala Jelse, Vrboske, Starog Grada, Sućurja ... Prva cesta koja je povezala Jelsu s Pitvama i Vrisnikom građena je tek 1907., a cesta Jelsa - Hvar tek 1936. Prije toga se iz Starog Grada u Hvar išlo parobrodom preko Splita ili se jahalo 8-9 sati.
Jedan od sudbonosnih događaja XIX. st. dogodio se u Hvarskom kanalu, pred Visom. Godine 1866., 20. srpnja, austrijska flota, na kojoj su posadu uglavnom činili primorski Hrvati, pod vodstvom admirala Wi1lhelma von Tegetthoffa, porazila je triput jaču i moderniju talijansku, u zadnjoj pomorskoj bici koja se vodila gotovo na antički način - »u metežu« (melee) i taktikom nasrtaja kljunom broda.
U studenome 1918. otok je okupirala talijanska vojska, uz velike sukobe, sve do potpisivanja Rapalskog ugovora kad je 1921. Hvar s Hrvatskom ušao u okvir kraljevine, a nakon Drugog svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije. Otok se modernizirao sa svim pozitivnim i negativnim obilježjima epohe. Konačnim priznanjem samostalne hrvatske države (15. 1. 1992.) Hvar dobiva novu ulogu u županijskoj teritorijalnoj reorganizaciji Hrvatske.
Duga je kolajna sjajnih imena Hvarana proslavljenih u domovini i svijetu. Hvar bijaše jedno od najvažnijih središta hrvatske re-nesansne književnosti s protagonistima kakvi bijahu Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Jeronim i Hortenzije Bartučevići, Mikša Pelegrinović, Vinko Pribojević, Marin Gazarović, Martin Benetović, koji su oblikovali pravu humanističku republiku u Dalmaciji. Ivan Franc Biundović napisao je u XVII. st. u Engleskoj izvrsnu povijest tamošnjih građanskih ratova.
Ivan Vučetić, policijski činovnik, prvi u svijetu usavršioje daktiloskopiju, metodu identifikacije, temelj rada svih sudsko-medicinskih ustanova.
Don Šime Ljubić, u XIX. stoljeću, stoji na čelu niza Hvarana koji su ostavili duboki trag u raz-
voju zavičajne i nacionalne arheologije. Središnja ličnost znanstvenog istraživanja na otoku bio je Grgur Bučić (1829-1911), povezan s ponajboljim europskim prirodoslovcima svoga doba. Prvi u Hrvatskoj počeo je arheološki iskapati pretpovijesne tumule i hvarske spilje. Prethodio mu je polihistor Petar Nisiteo. Njihovim tragom pošao je u arheologiji Grga Novak, pa Marin Zaninović.
Na nisku svih tih imena vezuje se zadnji hvarski polihistor Niko Duboković Nadalini koji je vizionarski isticao ideje »održivog razvoja otoka«, u skladu s njegovom tradicijom i izvornim obilježjima.
Upi�ite vae podatke i mi �emo vam poslati osvje�enu doma�u i stranu top ljestvicu.